Pustinja je područje koje zbog velike oskudice vlage nema razvijenog vegetacijskog pokrova. Iako su pustinje poznate po slaboj prisutnosti života, one zapravo pružaju utočište mnogim živim bićima koja obično ostaju sakrivena (posebice tijekom dnevnog svjetla) kako bi sačuvala vlagu. Približno jednu trećinu Zemljinog kopna čine pustinje.
Pustinjski krajolici imaju neka zajednička obilježja. Pustinjsko je tlo često sastavljeno većinom od
pijeska, pa mogu biti prisutne i
pješčane dine. Izgledi
stjenovitog terena su tipični i odražavaju minimalan razvoj tla te razasutost vegetacije. Najniži dijelovi zemlje mogu biti ravnice pokrivene
solju.
Eolski(djelovanjem vjetra) procesi su glavni čimbenici u oblikovanju pustinjskih krajolika.
Pustinje ponekad sadrže vrijedna ležišta minerala koja su se oblikovala u aridnoj okolini ili su bila izložena eroziji. Budući da su pustinje suha područja, one su idealna mjesta za očuvanje fosila i ljudskih rukotvorina. Nalazi se u
suhoj klimi.
Većina se klasifikacija pustinja temelji na kombinaciji broja
kišovitih dana, ukupne količine godišnjih padalina, temperature,
vlažnosti ili ostalih faktora.
Peveril Meigs je 1953. godine podijelio pustinjska područja na Zemlji u tri kategorije prema količini primljenih
oborina. U tom sada široko prihvaćenom sustavu ekstremno aridne zemlje imaju najmanje 12 uzastopnih mjeseci bez padalina, aridne zemlje imaju manje od 250 milimetara godišnje, a semiaridne zemlje imaju srednju godišnju količinu padalina između 250 i 500 milimetara. Aridne i ekstremno aridne zemlje čine pustinje, dok se semiaridni travnjaci općenito odnose na
stepe.
Ipak sama aridnost ne može omogućiti pouzdan opis što je to pustinja. Primjerice
Phoenix u
Arizoni primi manje od 250 milimetara padalina godišnje te se odmah vidi da je smješten u pustinji.
Gorje Brooks na
Aljasci također primi manje od 250 milimetara padalina godišnje, ali se ipak ne prepoznaje kao pustinjsko područje.
Razlika leži u nečemu nazvanom "potencijalna
evapotranspiracija." Evapotranspiracija je složen proces sastavljen od gubitka vode kroz atmosfersko
isparavanje i isparivog gubitka vode kroz životne procese biljaka. Potencijalna evapotranspiracija je dakle količina vode koja bi mogla ispariti u bilo kojem području.
Tucson u
Arizoni prima oko 300 milimetara kiše godišnje, a ipak bi godišnje moglo ispariti oko 2500 milimetara vode. Drugim riječima, oko 8 puta više vode moglo bi ispariti iz područja nego što je stvarno padne. Stope evapotranspiracije u područjima poput Aljaske su mnogo niže, pa dok ta područja primaju minimalnu količinu padalina, ona bi trebala biti označena kao posebnost u jednostavnoj definiciji pustinje: mjesto gdje isparavanje prelazi količinu padalina.
Stoga postoje različiti oblici pustinja. Hladne pustinje mogu biti pokrivene
snijegom; takva mjesta ne primaju mnogo oborina, a ono što padne ostaje smrznuto u snježnom pokrivaču; takve se pustinje obično odnose na područja prekrivena
tundromako postoji kratko razdoblje s temperaturama iznad smrzavanja, ili na
ledenu kapu ako temperatura ostaje ispod točke smrzavanja tijekom cijele godine ostavljajući tako zemlju gotovo potpuno beživotnu.
Većina nepolarnih pustinja su vruća područja zbog malenih količina
vode. Voda ima rashlađujući ili barem ublažavajući učinak u okolinama gdje je ima u izobilju. U nekim dijelovima svijeta pustinje su nastale efektom
kišne sjene u kojoj zračne mase gube većinu svoje vlage dok se kreću preko
planinskog lanca. Ostala su područja aridna zbog vrlo velikih udaljenosti od najbližih dostupnih izvora vlage (u nekim dijelovima u unutrašnjosti kontinenata na umjerenim širinama, posebice u
Aziji).
Pustinje se također svrstavaju po svojem geografskom položaju i prevladavajućem vremenskom podneblju na pustinje pasatnih vjetrova, pustinje umjerenih širina, pustinje kišne sjene, obalne, monsunske i polarne pustinje. Nekadašnje pustinje koje se danas nalaze u nearidnim okolinama nazivaju se paleopustinje, dok se ekstraterestričke pustinje nalaze na drugim planetima.
